Povjesničarka hrvatskoga glagoljaštva

U rodnom je Sankt-Peterburgu 29. srpnja  nakon kratke i teške bolesti preminula dr. sc. Svjetlana Olegovna Vjalova, povjesničarka jezika, slavistica i paleografkinja. U ruskoj slavistici ona je bila možda jedini nastavljač jagićevske jezikoslovne tradicije i zasigurno najčvršća spona između ruske i hrvatske paleoslavistike. Iz širokoga spektra njezinih znanstvenih interesa (povijest zapadnoslavenskih i južnoslavenskih jezika, rusko-slavenske kulturnopovijesne veze, ostavština europskih latinista u Rusiji…) za hrvatsku i svjetsku slavistiku najvažniji je i najopsežniji njezin opus posvećen hrvatskoj glagoljskoj baštini. 

Svjetlana O. Vjalova u dvorištu Staroslavenskoga instituta u Zagrebu

Svjetlana O. Vjalova (11. listopada 1929) svoj je znanstvenoistraživački put započela 1949. na Državnom sveučilištu u rodnom Sankt-Peterburgu (tadašnjem Lenjingradu), gdje se kao suradnica povjesničarke zapadnoeuropskoga srednjovjekovlja i ranoga novovjekovlja, paleografkinje i arhivistkinje A. D. Ljublinske, najprije bavila latinskom paleografijom. Od 1952. vodila je katalogizaciju opće povijesti u Biblioteci Akademije znanosti, a od 1955. radila je u Odjelu rukopisa i rijetkih knjiga tadašnje Ruske javne biblioteke, danas Ruske nacionalne biblioteke (RNB) u Sankt-Peterburgu, i to na obradi rukopisa zapadnoeuropskoga fonda iz 5–18. stoljeća. Na Državnom sveučilištu predavala je povijest južnih i zapadnih Slavena te obranila magistarski znanstveni rad na području slovakistike (1970). Od 1975. radila je neprekidno u peterburškoj nacionalnoj biblioteci, gdje se susrela i s hrvatskim glagoljskim rukopisima, kojima se sustavno i s najvećom pozornošću bavila sve do smrti. Na Institutu za povijest Ruske akademije znanosti obranila je 2003. disertaciju Hrvatska glagoljska pismenost: istraživanje povijesnih izvora s kulturnopovijesnoga gledišta (na rukopisima RNB), stekla status doktora povijesnih znanosti i 2006. postala znanstvena savjetnica Odjela za rukopise RNB u Sankt-Peterburgu.

Svjetlana O. Vjalova objavila je stotinjak radova posvećenih hrvatskim glagoljskim spomenicima, latinskim srednjovjekovnim manuskriptima, kulturnoj povijesti Slovačke, rusko-slavenskim kulturnim kontaktima, glagoljskim rukopisima u biblioteci Andreja Kuharskoga, rukopisima i povijesnim spomenicima sinajskoga manastira sv. Katarine te istraživaču tih rukopisa N. P. Kondakovu, povijesti prikupljanja i pribavljanja glagoljskih, grčkih, arapskih, sirijskih i dr. rukopisa u peterburškoj državnoj biblioteci. Izvrsno je poznavala hrvatsku paleoslavističku tradiciju i istraživanja hrvatskih jezikoslovaca, posebno Ivana Milčetića. Bila je dostojna nastavljačica njihovih proučavanja glagoljskih spomenika na ruskom tlu. Sudjelovala je na brojnim međunarodnim znanstvenim skupovima, gdje je prezentirala svoja istraživanja hrvatske glagoljske baštine.

Najopsežniji i najvažniji udio Svjetlane O. Vjalove u istraživanju hrvatskoga glagoljaštva sadrži velika monografija Glagoljski fragmenti Ivana Berčića  u dva dijela, koju je Vjalova priredila i opisala sve fragmente, a tiskana je 2000. u Zagrebu zaslugom i suradnjom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Ruske nacionalne biblioteke iz Sankt-Peterburga i Staroslavenskoga instituta u Zagrebu. Poznato je da je Berčićeva zbirka glagoljskih spomenika u Ruskoj nacionalnoj biblioteci u Sankt-Peterburgu najveća i najbogatija zbirka glagoljskih spomenika izvan Hrvatske (sadrži 154 fragmenta), bogatija i od zbirke u HAZU-u (koja sadrži 134 fragmenta). Poznato je također da je tu zbirku zajedno s Vatroslavom Jagićem razgledavao i prvi popisao te ukratko opisao Milčetić, ali tek spomenuta monografija donosi potpuni i detaljni uvid u taj veliki korpus naše najstarije pisane riječi.

Za to životno djelo predsjednik Republike Hrvatske odlikovao je u lipnju 2011. Svjetlanu O. Vjalovu ordenom Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u promicanju hrvatske kulture. Uz to nacionalno priznanje svečano joj je na otvaranju Šestoga hrvatskoga slavističkoga kongresa (održana od 10. do 13. rujna 2014. u Vinkovcima i Vukovaru) u dvorcu Eltz u Vukovaru dodijeljena Medalja Vatroslava Jagića. To posebno priznanje Hrvatskoga filološkoga društva tradicionalno na hrvatskim slavističkim kongresima dobivaju inozemni znanstvenici, promicatelji hrvatske kulture, a Svjetlana O. Vjalova zaslužila ga je sveukupnim znanstvenoistraživačkim radom na hrvatskim glagoljskim spomenicima, poglavito na Berčićevoj zbirci u peterburškoj nacionalnoj biblioteci.

Hrvatski filolozi ne moraju nužno pripadati užem paleoslavističkom krugu da bi poznavali Svjetlanu O. Vjalovu i njezine zasluge za hrvatsko glagoljaštvo. Tu jednostavnu, srdačnu i samozatajnu zaljubljenicu u glagoljicu mogli su susretati na znanstvenim skupovima, gdje je privlačila pozornost ne samo svojim poznavanjem struke i građe koja nije svima dostupna nego i neskrivenim emotivnim odnosom prema svemu što iz glagoljaštva izvire. Uz ovaj tužni spomen na nju najradije se sjećam upravo njezine prijateljske privrženosti i susretljivosti, vedrine i topline kojom je zračila i kad je u ponečemu bila nepopustljiva. Sjećam se kad nam je u peterburškoj knjižnici krišom otvorila vitrinu s Berčićevim nedodirljivim, na sve načine oštećenim, glagoljskim „papirićima“. Sjećam se i kad je na pitanje jednoga talijanskoga rusista i člana Međunarodnoga slavističkoga odbora – tko uopće zna čitati tu glagoljicu – spremno odgovorila: O, znam ja, znaju tisuće slavista i znaju – Hrvati! (a ja sam slučajno imala telefonsku karticu s glagoljskom azbukom na poleđini). Tada joj nitko iz Odbora nije oponirao jer se vjerojatno nije usudio, a zbilo se to krajem 1990-ih na izletu na Plitvice, kad smo zbog čišćenja terena od mina do Plitvica putovali raznim zaobilaznim putovima. Sjećam se i izleta na Krk na Petom hrvatskom slavističkom kongresu, kad je Svjetlana Olegovna dvjema začuđenim hrvatskim jezikoslovkama mirno „objasnila“ da su visoki kameni spomenici na putu prema Jurandvoru samo glagoličeskie bukvy. Posljednji put smo je, uzbuđenu, svečano raspoloženu i zahvalnu, vidjeli u Vinkovcima (gdje je u središtu grada najprije otkrila Glagoljašku ulicu!) i Vukovaru. I sad je vidim kako s obale gleda Dunav i šuti, a nije bila šutljiva. Podsjećala me na one mudre sijede glave iz ruske proze, koje tiho hodaju kroz povijest, ostavljajući meke, ali neizbrisive tragove. Nisam se tada pitala hoću li je, nego kad ću je opet vidjeti.

Odlazak Svjetlane Olegovne Vjalove sigurno je velik gubitak za rusku paleoslavistiku. Koliko su je trebali i cijenili, dokazuje činjenica da je i u visokim godinama bila aktivna zaposlenica Ruske nacionalne biblioteke u Sankt-Peterburgu. Sad mi se ne čini nevažnim da je nedaleko biblioteke perivoj Katarine Velike kojim dominira golemi caričin kip, a podno Katjinih nogu neformalno se okuplja mlađa umjetnička čeljad. Oko pisanih spomenika naše Svjetlane Velike okupljat će se kao i dosad ne samo oni u Staroslavenskom institutu, u HAZU, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i drugdje s kojima je vrijedno surađivala kao stručnjakinja za hrvatsko glagoljaštvo ili kao aktivna članica peterburškoga Društva prijatelja Hrvatske i hrvatskoga Društva prijatelja glagoljice, nego i oni koje je privukla ljubavlju prema našoj kulturnoj baštini. Hvala joj na svakom iščitanom retku, na svakom povezanom glagoljskom tekstu, na svakom zapisu i na svakom trenutku koji je posvetila povijesti hrvatske riječi!